Kako žive pripadnici OSBiH: I pored loših uslova, glava uvis, krevet “pod konac” i zastava u srcu

“Dosad smo obučili 18 klasa vojnika, a trenutno imamo 38 kandidata za oficire koji će nakon položenog završnog testa nastaviti obuku u Centru za profesionalni razvoj u Travniku”, pojasnio nam je Džinić na početku razgovora.

Promjena života

Komandir prvog voda prve nastavne čete Dejan Blagojević od 23. januara provodio je najviše vremena s polaznicima. Govori nam kako im je najteže doživjeti transformaciju iz civilnog života u vojni.

“Svako jutro se bude u šest sati i imaju vremena do pola sedam za zatezanje kreveta, oblačenje uniformi i ličnu higijenu. Zatim idu na doručak i poslije krećemo sa akcijom koja traje do 22 sata uvečer. Treba se navići na sve to. Dobri su, ali uvijek može bolje”, kazao nam je Blagojević.

Prije nego smo krenuli u obilazak kasarne, u jednoj od učionica zatekli smo kandidate kako rade završne testove iz borbenih vještina. Potom smo obišli brifing salu, teretanu, vjerske prostorije za kapelane i sveštenike, mesdžid i spavaone koje s krevetima zategnutim “pod konac” odaju pravu atmosferu vojničkog režima u kasarni Pazarić.

Kasarna ima i svoju ambulantu, opremljenu osnovnim medicinskim materijalom za prvu pomoć, uz koju se nalazi i stacionar s posebnom prostorijom za pacijente koji boluju od virusnih i prenosivih bolesti.

“Na sreću, dosad nismo imali ozbiljnih zdravstenih problema. Uglavnom su to zubobolje ili neke sportske povrede. Naš glavni zadatak je pružiti pomoć pacijentu i transportovati ga u prvu zdravstvenu ustanovu, a sve ostale aktivnosti rade se u koordinaciji s domovima zdravlja i Kliničkim centrom Univerziteta u Sarajevu. Snalazimo se, a najvažnije je spasiti život”, ističe Džinić.

Prolazeći hodnicima skoro u svakom ćošku vidimo kesice s preparatima za deratizaciju. Džinić nam kaže kako su ih preventivno postavili protiv glodara, iako se nisu pojavljivali u posljednje vrijeme. U jednom od hodnika stoje i aparati za kafu i slatkiše.

Vojnički grah

U objektu pored spavaona smještena je i kuhinja. Prije ulaza u restoranski dio, u hodniku stoji rashladna komora za voće i povrće. Kako saznajemo, vojnicima u Pazariću jednom mjesečno se isporučuje svježe voće i povrće koje uglavnom jedu za doručak ili kao desert za ručak.

Kuhinja je podijeljena na dva dijela, jedan za juneći i drugi za svinjski program. Na tabli pored pulta za usluživanje vidimo da je tog dana za doručak služeno mlijeko, salama i sir zdenka, za užinu eurokrem i mlijeko, za ručak pržena riba s krompirom i eurokrem te za večeru pileći paprikaš s rižom i eurokrem.

“Za doručak obično služimo voće, čaj, jaje, eurokrem, marmeladu, med i slično. Dva puta sedmično služi se vojnički grah, a ostalim danima imamo krompira, ribe, buranije i graška. Dostavljači hljeba nam jednom ili dva puta sedmično isporuče pite i mliječne proizvode. Vojnici se najviše žale jer im hrana postane jednolična, naročito taj vojnički grah”, kazali su nam iz kuhinje kasarne Pazarić.

U krajnjem dijelu kasarne nalazi se kupaonica u kojoj se, kako saznajemo, vojnici i polaznici kupaju dva puta sedmično u zimskom periodu i tri puta sedmično tokom ljeta. Kupati se ne mogu pojedinačno, već isključivo u grupama u tačno određenim terminima.

Životne lekcije

U drugoj učionici srećemo mladiće i djevojke koji su rasklapali puške. Džinić je izveo nekoliko njih kako bi s nama podijelili iskustva boravka u Pazariću.

Prevarili smo se misleći da ćemo moći opušteno popričati s njima. Baš kao i prilikom postrojavanja, svi su uspravno stali ispred nas kao da čekaju komandu. Zadovoljni su smještajem i hranom u Pazariću, a obuka ih je, kako kažu, naučila važnim vojnim i životnim lekcijama.

“Bila mi je velika čast učiti od najboljih instruktora Oružanih snaga BiH. Teško je bilo navići se na novi životni režim, al uz dobre instruktore i kolege, puno lakše smo prevladali strah i druge poteškoće na koje smo nailazili”, kazao nam je Tomislav Zeleničić iz Gruda.

Gordana Ognjenović iz Šekovića, jedna od tri žene koje su prošle obuku u Pazariću, kaže kako je ojačala fizički i psihički.

“Obuka je bila izvanredna i jedva čekam nastavak. Ljudi koji su radili s nama su veoma stručni i odnos nadležnih prema ženama uvijek je bio korektan”, naglasila je Ognjenović.

Aleksandar Panić iz Doboja istaknuo je kako je oduvijek bio zainteresovan za vojni poziv.

“Prvih dana boravka u kasarni u Pazariću bilo mi je neobično gledati sebe u uniformi jer sam to toliko dugo želio i čekao”, kaže Panić.

Nakon tri mjeseca provedena u Pazariću, Namir Halilović iz Visokog ispričao nam je kako su njegove ambicije za rad u profesionalnoj vojnoj službi još više porasle, a patriotizam “skočio na zavidan nivo”.

Na pitanje šta za njih znači nositi uniformu OSBiH, odgovaraju nam da je to životni ponos, velika čast i privilegija te prilika da očuvaju mir i sigurnost te služe svom narodu i domovini. Pozdravili smo ih, a oni su se profesionalno, nakon komande nadležnih, vratili u učionicu.

Kraljevi improvizacije

Iako uslovi rada i života u kasarni Pazarić nisu idealni, budući mladi oficiri i
major Džinić ni u jednom trenutku tokom naše posjete nisu pognuli glavu ili iskazali nezadovoljstvo. Kako kažu, nisu gladni i žedni, imaju na čemu spavati, a svoj posao rade s puno srca.

“Bez obzira na uslove i sredstva kojima raspolažemo, mi smo kraljevi improvizacije. Ja sam u čizmama 25 godina. Ovo je nevjerovatno zahtjevan posao, ali za onog ko ga čestito obavlja, nema časnijeg posla. Svi vrhunski sportisti imaju možda jednom mjesečno ili nekoliko puta godišnje priliku da igraju pod svojom zastavom, a mi zastavu BiH nosimo svaki dan na rukavu. To je ogromna čast, ali i ogromna obaveza”, zaključio je Džinić na kraju naše posjete kasarni OSBiH u Pazariću.